Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Neki dan je otvoren veliki novi kampus na Borongaju u Zagrebu, koji su već počeli koristiti zagrebački studenti. Ministar Primorac je izjavio kako će Borongaj, kad bude radio punim kapacitetom, moći primiti 30 tisuća studenata. Na svečanom otvaranju pojavio se cijeli državni vrh (Mesić, Sanader i vlada) i svi su nakon govora skupa otišli ručati u novu studentsku menzu. Na Dnevniku se lijepo moglo vidjeti da je ponuda menze bila stvarno velika i raznovrsna i bilo je zanimljivo gledati naše političare kako sa pladnjom stoje i čekaju da im se servira ručak. Nakon odlaska političara - potop! Sutradan menza uopće nije radila, a nije kvalitetno organiziran gradski autobusni promet za studente. U ovom tekstu mi nije namjera puno govoriti o Zagrebu i zagrebačkim studentima, već upozoriti na nešto drugo. Da se ta situacija dogodila u Zadru, tj. da je menza za vrijema političara bila puna i raznovrsna, a nakon političara prazna, mi zadarski studenti bi to nekako lakše izdržali. Pitate se zašto? E zato što bi bar taj jedan dan mogli, prvi put od upisa svog studija, kvalitetno jesti u DHM-u. Zadarski su studenti inače skromni, a kad bi morali birati - dali biti jedan dan lav ili godinu dana srna, uvijek bi odabrali lava. Kruh na sadašnji daj nam danas - a ne sutra, svi bi rekli, a nakon dobrog ručka u menzi sa političarima, idućih godina bi se svaki dan, nakon lošeg ručka u menzi, mogli sjećati tog jednog hladnog jesenskog dana, kada smo prvi i jedini put jeli obilno i ukusno u DHM-u i to sa radošću prepričavati generacijama koje dolaze.